Dediščina Feral Tribunea

Sudjelovali su: Viktor Ivančić, osnivač i nekadašnji odgovorni urednik Feral Tribunea; Predrag Lucić, osnivač i nekadašnji odgovorni urednik Feral Tribunea; Mile Stojić, nekadašanji suradnik Feral Tribunea iz Bosne i Hercegovine; Ivan Lovrenović, nekadašnji suradnik Feral Tribunea iz Bosne i Hercegovine; Senad Pećanin, osnivač, glavni i odgovorni urednik i direktor nedjeljnika Dani, Sarajevo; Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, Sarajevo; Željko Ivanović, jedan od osnivača i direktor Vijesti, Podgorica i Boro Kontić, direktor Mediacentra Sarajevo kao voditelj tribine.

Boro Kontić: Dobro veče, dobro došli u Mediacentar. Večeras mi je izuzetna čast da otvorim seriju razgovora koja počinje u Sarajevu, a nastaviće se narednih mjeseci u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, gdje će se u decembru predstaviti i konačna verzija digitalnog izdanja Feral Tribune-a. Kako je došlo do ovoga? Krajem prošle godine, na jednom susretu, sreo sam svoju prijateljicu Brankicu Petković iz Mirovnog Inštituta u Ljubljani. Feral je bio ugašen nekoliko mjeseci pre toga, i htjela je da organizuje promociju jedne publikacije povodom toga, te su joj bile potrebne naslovne stranice Ferala. Ispostavilo se da se najveći broj primjeraka Ferala, osim u Splitu, nalazi u Infobirou Mediacentra. Napravili smo kopije naslovnih stranica (...) i pomislili smo - zašto bismo ostali samo na tih nekoliko stranica, zašto ne bi napravili jednu digitalnu kolekciju za buduće generacije, a usput i da provjerimo koliko je živ taj jedan duh, jednog časopisa u koji su mnogi gledali kao u svjetionik, za koji je trebalo i hrabrosti i pameti. Pozdravimo Viktora Ivančića i Predraga Lucića, i naše domaćine, urednika BH Dana Senada Pećanina, Mile Stojića i Ivana Lovrenovića, saradnika Ferala iz Bosne i Hercegovine; Vildanu Selimbegović, urednicu Oslobođenja i našeg dragog prijatelja iz Podgorice, jednog od osnivača i urednika dnevnog lista Vijesti, Željka Ivanovića. Ja bih za početak zamolio Senada Pećanina i Željka, da nam kažu svoje mišljenje - da li duh Ferala živi i dalje na prostorima bivše Jugoslavije, ili se gašenjem tog lista ugasio i taj duh?

Senad Pećanin: Zahvaljujem na pozivu, moram prije toga da kažem da je moj prevashodni motiv da dođem bila najava da će ovdje sa nama sjedeti i naš kolega iz Banja Luke, Željko Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina, Glasa Srpske, radija... i čega sve ne. Intrigiralo me je da čujem šta bi Željko imao reći na ovu temu, no kako je bio sprečen, nije bilo smisla da otkazujem učešće. Teško je govoriti, patetično bi zvučalo i bojim se krupnih riječi koje mi se nameću kada razmišljam o gašenju Ferala, ali i uz taj rizik mislim da je dan kada je ugašen Feral tragedija ne samo za novinarstvo u Hrvatskoj, već i na puno širim prosotrima. Zahvaljujući osnivačima i ljudima koji su radili u Feralu, to je bila apsolutno jedinstvena pojava ne samo u Hrvatskoj, već i šire. (...) Gašenje Ferala je za mene znak da mediji koji dijele isti sklop profesionalnih, moralnih vrijednosti u svom radu takođe nemaju perspektivu, i da je gašenje Ferala prvi vjesnik jedne potpune - sa jedne strane, kretenizacije medija; a sa druge korištenje medija zarad ostvarivanja ili prikrivanja kriminalnih, profiterskih, nacionalističkih ili sličnih interesa novih post-ratnih oligarhija u zemljama na području bivše Jugoslavije. Stoga mislim da ulazimo u novu eru u kojem mjesta za takve medije nema. Feral je takođe smetao mnogima koji se predstavljaju kao 'prirodni saveznici' nečega što se zvalo hrabro novinarstvo. Da je to tako, nudim kao argument činjenicu da, iako se znalo u kakvim uslovima radi Feral, nije bilo ni trunke spremnosti, volje, namjere onih koji ulažu - govorim o stranim vladama i organizacijama, silne milione u jednu konferenciju nedeljno, što se vodi pod demokratizacijom prostora, da pomognu tim novcem da se Feral održi. Iako je učinak tih konferencija stostruko manji od onog koji je imalo pisanje Ferala.

Boro Kontić: Pošto nas je Senad spustio duboko u depresiju, nadam se da će nas Željko spustiti još više...

Željko Ivanović: S obzirom na okolnosti iz kojih dolazim, vjerovatno... Hvala organizatorima što su me pozvali, drago mi je što sam u Sarajevu posle 5-6 godina. Na žalost, ne vidim da se mnogo šta promijenilo, i zbog toga sam strašno tužan, jer sam na nekim skupovima i tokom rata i posle rata kada su krenule rasprave oko srpskog, hrvatskog, crnogorskog jezika, ja sam uvijek govorio da govorim bosanskim jezikom jer na taj način sam želeo da iskažem svoju solidarnost prema Bosni i Bosancima koji su bili najveće žrtve tih ratnih stradanja. Senad je rako dosta toga što sam mislio da kažem, i za ulogu i značaj Ferala i misiju koju je imao. Moram da kažem da mi je žao što ste preskočili Podgoricu u cijeloj ovoj priči, jer Podgorica više nije istureno odjeljenje Beograda, imamo kakavu takvu državu i Podgorica je glavni grad. Mislim da je razlog zbog kog je sve manje medija koji imaju taj speed, i koji imaju jedan pošten odnos prema profesiji je uglavnom ekonomski. Napravljen je jedan deal sa oglašivačima i tajkunima. U Crnoj Gori, možda na žalost, nemamo takvih problema, već onih koje je Feral imao sa Tuđmanom, ili koje je B92 imao sa Miloševićem. Od fizičke ugroženosti, do finansijskog pritiska – tako je gradonačelnik Podgorice dobio 'savjet' sa vrha da, umjesto da tuče novinare, mnogo je elegantnije poslati ih na sud i kazniti sa 40. 000 EUR. Tako da je pitanje šta su prepreke da se prave ozbiljne novine – ekonomske, političke ili jedno i drugo. Možda Crna Gora nije tipičan primjer, jer je od nerazvijene regije u bivšoj državi, uspjela da dobije najbolji nedeljnik - Monitor, i dnevnu novinu – Vijesti. Može da zvuči nevjerovatno s obzirom na veličinu Crne Gore, ali se trudimo da u toj 'šaci jada' napravimo nešto dobro. Imamo podršku od međunarodnog faktora, ne kroz finansije, već kroz moralnu podršku i od kolega iz regiona. Nataša Kandić je pre par dana izjavila da to što Vijesti prolaze u zadnje 2-3 godine, da je to najveća kampanja koja je vođena protiv nekog medija. Ali, imam pitanje za kolege iz Ferala – da li je Feral prestao da izlazi samo zbog toga što više sa takvom koncepcijom nije mogao da izlazi, ili zbog toga što je bilo problema u organizacionom dijelu? Znam da su naši partneri iz MDLF-a - koji ne ucjenjuju, ne trguju sa lokalnim tajkunima, bili u Feralu i nije ni to pomoglo. Pravljenje novina na ovakvim malim tržištima je kompleksan posao i treba puno toga da se uradi da bi se opstalo i pomoglo društvu u kome se živi i radi. Da se nađe način da se piše o glavnim temama – korupciji, kriminalu, nepotizmu, a da se pri tome ne trguje sa političkim partijama, tajkunima, bilo kojim centrima moći. Da se održava ono što je, makar u knjigama, standard profesionalnog novinarstva.

Boro Kontić: Da zamolimo Ivana i Milu Stojića da, kao dugogodišnji saradnici Ferala i ljudi iz branše, kažu šta je Feral za njih značio.

Ivan Lovrenović: Hvala vam svima. Ja sam napisao kraći referat ... Slavnoga i omraženoga splitskog Ferala nema više od godinu dana, niti će ga ikad više biti. Ne zna se šta je teže i veće. Žal za Feralom onih koji su ga voljeli ili stijena koja se odvalila sa srca onima kojima je smetao. Broj ovih drugi bio je ogroman. Obuhvaćao je populaciju od iskrenih, a polupismenih vjernika katolika i domoljuba šovinista, do pripadnika društveno akademske i crkvenjačke kreme kod kojih ni domoljublje ni vjerništvo u pravilu nisu stvar iskrenosti, nego računa. Ako bismo htjeli ukratko opisati raspon 'feralofobije' - da se poslužim tom kovanicom jako prisutnom ovih dana, tom gorenjem društvenom sloju, pismenom i politički zainteresiranom, je (...) ocrtana figura od Tuđmana Franje do Kuljuša Denisa. Ja sam stao između ta dva, samo prividno nespojiva lika, na poratnoj hrvatskoj javnoj sceni. Feralovski gledano, to jest bio glavni cilj ovog subverzivnog i gotovo gerilskog projekta. Proizvodeći tako snažnu i duboku iritaciju na najširoj društvenoj fronti i navodeći da reagira, da se iskazuje, pokazati jedno od pravih i vječno skrivanih lica dotičnog društva. Feral je već prešao u status baštine, ada ona ne bi ostala mrtvom uspomenom, ljudi iz Mediacentra i Mirovnog Inštituta, uz pomoć Fonda za otvoreno društvo, pripremaju ovo izdanje, želeći na taj način da doprinesu očuvanju slobodnog i kritičnog novinarstva. E, tu se sad susrećemo sa jako zanimljivom, empirijski poznatom ali analitički neistraženom (...) recepcijom i percepcijom Ferala u Hrvatskoj i regiji. Sarajevo je u tom pogledu na poseban način indikativno. Nećete naići na negativne reakcije na Feral, barem ne u javnosti - izuzetak je bio Walter, ali njega ionako više nema, pa ga nije red uznemiravati. Feral ima status legende, objekta obožavanja. Kao što je tamo negativni raspon pun, tako je ovdje predmet obožavanja, od onih običnih čitalaca, do političara, u akademskoj publici, te intelektualcima, kolegama novinarima da se i ne govori. Imam lično, prijatno, sjećanje vezano za recepciju Ferala kod tzv. običnih čitalaca. Zimsko je doba, čekam na stanici trolejbus 103. Kasni, a kad dođe krcat je (...) Prednja vrata su otvorena tako da se ulazi samo kroz njihovu lijevu polovicu, desna vodi pravo do vozača, tu prostor mora biti slobodan. Vozač, nešto stariji gospodin srednjih godina, naginje se prema meni, nudi mi mjesto mirno, pomalo zapovjedno – 'Izvolite gospodine Lovrenoviću, za Feralovce mora biti mjesta, barem ovdje.' Prihvatim, šta ću. Razgovaramo, gospodin za volanom mi na kraju kaže, pola u šali a pola ozbiljno – 'Pozdravite svoje kolege u Feralu, i recite im da kod mene na Dobrinji imaju uredno sačuvane sve brojeve Ferala, ako im ustreba'. Sarajevska apoteoza Feral Tribune-a (...) svih nakaznosti hrvatskih vlasti, o vrhunskoj parodiji i satiri kakve u hrvatskoj knjiežvnosti nije bilo nikad, ako se izumu genijalni Ante Kovačič i njegova travestija 'Smrt babe Čengičkinje'. Kada se danas govori o nasljeđu Ferala, o duhu novinarske slobode (...) valjalo bi se zapitati, onako feralovski radikalno i bespoštedno, šta je to što je ležalo u srži feralovske slobode, šta je to što ju je omogućavalo. Na prvom mjestu raskošan, eksplozivan talenat pokretača Ferala (...) No još je tu nešto moralo umješati prste. Činjenica da su se svi kao jedan našli na istoj političkoj platformi (...) zastupanju plemenitog anarhizma i nihilizma spram nacionalnih svetinja, države i sna o njoj, crkve, oca nacije i njegove partije, spram samoga domovinskog rata. Ovakav odnos je mogao ostvariti samo držeći se vlastitog radikalizma. Sve ostalo, ma i najmanji kompromis sa patriotskim sentimentima ili bilo kakvim obzirima iz vjerske političke korektnosti, mogao je završiti samo kao otužna farsa. Srećom po vlastito nasljeđe, Feral nikada nije popustio, čak ni u ratu kada je patriotizam bio ideološki, a bogme i egzstencijalno, ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis i pokriće za najgnusnija zlodjela o čemu se Feral u Hrvatskoj jedini usuđivao otvoreno govoriti. Ako je sve to tako, onda se nameće obespokojavajuće pitanje – je li ovdje Feral uopće moguć? Da paradoks bude veći moglo bi se odgovoriti da je u najstrašnijim danima opsade i rata i bio moguć, o čemu su DANI recimo, na svoj način, maestralno, svjedočili. Ali, danas patriotizam, ljubav prema svetom i napaćenom narodu, žudnja za državom, kome danas kod nas još pada na pamet izvrtati naličje tih uzvišenih ciljeva (...) Kada bi danas još izlazio Feral Tribune, jedan od njegovih odgovora na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti – 'lako je tuđim Feralom gloginje mlatit'.' Hvala.

Mile Stojić: Imao sam i jedan susret sa čitateljima Ferala – prilazi mi, prije jedno 15 dana, tip i kaže – 'Čitam te paša u Feralu, svaki broj!' Ja kažem, hvala puno, iako ne izlazi više od godinu dana. Kad je Feral umro, ja sam napisao da duh ne može umrijeti. On će se otijeloviti u nečem drugom, novom, ali u medijima tog duha više nema. Danas je oko Ferala nastao jedan mit, koji je redukcionistički kao i svi mitovi – govori se Lucić, Ivačić, Dežulović i točka, to je Feral. No, to nije baš tako. I Ivan Lovernović i Heni Erceg, i Drago Hedl i Ivica Đikić ... to je jedna sponatno nastala intutitivna povezana grupa novinara inteletktualaca koji su godinama istrajavali na nekoj vrsti utopije koja očigledno nije moguća. Da li je Feral mogao opstati? Mogao je da se prilagodio, da je ušao u šverc i kurvanje sa oglašivačima i da nije ostao dječački svojeglav. Živimo u vremenu korporativnog novinarstva - svejedno je da li govorimo o Paviću, Ježiću, Radončiću, Miškoviću, riječ je o istoj matrici koja producira vrlo loše novinarstvo, tabloide koji igraju na prvu loptu. Udvaranje veličanstvenim terminima vjere, države, vjerskim institucijama, sticanje novca na brzinu i eksploatacija novinara kao najgoreg roblja.To je naša perspektiva. Pišem jedan tekst o tome šta bi Feral objavio da izlazi ovoga tjedna. Ako uzmemo šta objavljuju drugi, to su senzacionalističke stvari ... a Feral bi objavio satiru Predraga Lucića o posjeti hrvatskog kardinala Jasenovcu; Ivančić analizu o pisanju Hrvatskog helsinškog komiteta; Mirko Kovač esej, Ivan Lovrenović analizu ove naše bosanske jadne priče. Mi danas nemamo gdje pročitati ništa od ovoga, Feralovci su se razasuli po nekim portalima koji ovdje kod nas nisu dominantni medij. Taj duh živi, svi mi pomalo pišemo prave stvari, ali bez nekog velikog odjeka. Feral je bio institucija koja je imala odjeka ne samo na Balkanu, nego i u svijetu, i dobio je najviše nagrada u povijesti hrvatskog novinarstva. Žao mi je što nema Ferala. Uvijek petkom kada prođem pored kioska, oko mi samo ide na onaj spektar od tisuću naslova smeća. I onda shvatim da Ferala više nema, i – što je Ivan rekao, da ga više nikada neće ni biti.

Boro Kontić: Prije nego što damo riječ Viktoru i Predragu da i oni sahrane svoju novinu, zamolićemo jedinu damu ovdje da nam kaže - pre nego što damo riječ Vikrotu i Predragu da i oni sahrane svoju novinu, da zamolimo jedinu damu ovdje da nam kaže par riječi – ima li života nakon ferala

Vildana Selimbegović: Teško pitanje, težak odgovor. I ja sam imala svoju prethistoriju sa Brankicom. Rekla mi je da bi voljela da u Sarajevu napravi priču o Feralu, u Bosni u kojoj je, čini se, ova priča danas najpotrebnija. To je na neki način i nastavak priče o Feralu – priče o tome gdje smo sa istraživačkim novinarstvo. Feral jeste svima nama bio, i ostao uzor u onom dijelu koji se zove talenat, pisanje, jezik, vrhunski tekstovi, ali Feral se zaista sudarao sa Hrvatskom u kojoj je izlazio, i sa svim onim nametnutim vrijednostima. U tom smislu, Bosna je u jako teškoj situaciji i potpuno mi je jasno zašto Senadu ovdje večeras nedostaje Željko Kopanja. Radi se o domaćoj priči i svemu onome u šta se pretvaraju novine i standardi prema kojima se pisanjem neće udvarati vjerskim, nacionalnim liderima, lokalnim tajkunima, oglašivačima. Upravo zato možda nije loše da tražimo od Viktora i Predraga da nam daju recept, način na koji ćemo zajedno ili propasti, ili otvoriti možda neke druge teme, poput one o tome kako se suočiti sa vlastitim odnosom prema profesiji i šta možemo učiniti da tu napravimo otklon za ono što se zove profesionalno, istraživačko novinarstvo.

Boro Kontić: Hvala Vildana. Prije vaših pitanja, neka Viktor i Predrag sumiraju, na neki način, ovu godinu bez Ferala.

Viktor Ivančić: Hvala vam svima ... ja bih ipak Željku nešto odgovorio. Zapravo ta vrsta pitanja mi se jedina čini konstruktivnom za ovu vrstu razgovora o nekom 'negativnom' nasljeđu Ferala. Zašto se Feral ugasio? Zbog finansijskih razloga, jer nikada nismo uspjeli nabaviti oglase. Prvo smo mislili da ih ne znamo tražiti, pa smo angažovali agencije, najbolje u zemlji i dali im 50% za svaki oglas koji nađu. I nikad nisu našli nijedan oglas. Prema tome imamo situaciju jednog tržišno neuspjelog projekta, koji je opet imao svoju publiku, iako je cijena lista bila za 12% veća u odnosu na ostale tjednike u zemlji. Dakle, sa jedne strane imamo MDLF koji je jedno vrijeme bio naš suvlasnik, i koji nam je govorio da moramo da nađemo svoju nišu na tržištu. Ja razumjem, ali šta je 15.000 ljudi, ako ne niša na tržištu. Marketinško tržište nije imalo nišu. Šta je tržište? Šta ako je ono to koje guši slobodu medija, nelagodne projekte koje treba ekskomunicirati i zašto se onda prilagođavati toj niši. U startu, nema ničeg normalnog u tome da novinari žive od oglasa. Ja sam napravio jedan glup tekst u Feralu, nakon što smo u prethodna dva broja napravili dvije strane oglasa najmarkantnijih brendova bez da ih pitamo, niko nije protestirao i u tekstu sam govorio o tom kako i naši čitaoci koriste benzin, piju vodu JANA, što oni jako dobro znaju. Mđeutim, mislim da je vrijeme da počnemo da govorimo o tome što ako samo to tržište, gdje se mi, kao uspješni projekti, nastojimo prilagoditi tržištu kako bi dobili neki oglas, a postoji ljudski materjal koji te novine ne odbacuje. Nema ničeg normalnog u tome da novine žive od oglasa, jer je to upravo suprtona forma od dobrog novinskog članka. Dakle, neko ti plati da o njemu objaviš nešto dobro. Novinski članak je besplatno nekoga razjebati ako treba. Struktura prihoda prosječnih uspješnih medija je 70% od oglasa, 30% od prodaje, što je ok, ali vremenom dolazi do miksanja žanrova, oglasnoga i tzv. novinarskog. To ide potpuno nevidljivo, bezbolno i ta tendencija je puno totalitarnija nego politički pritisci. Mislim da se buduća diskusija treba voditi o tome da li treba i na koji način podupirat medije bez oglasa, i ko je taj ko će ih podupirat. Ili će se odmah proglasiti da taj medij nije našao svoju tržišnu nišu, nije se prilagodio situaciji, a situacija je monstrum. Što bi joj se prilagođavao? Današnje novine bi trebalo da pljunu svakog oglašivača. Da Feral još uvek izlazi, napali bi Todorića, odmah bez obzira, i pisali kasnije normalne članke, samo zato što niko neće ništa o Todoriću tako napisati. Imaćemo situaciju kao da najbolja marketinška agencija nije mogla naći oglas za novine, pa će se reći da je menadžment nesposoban, itd. Međutim, mislim da se nalazimo na pragu nekog novog totalitarnog sistema, pogotovo kod nas, jer i ti nositelji ekonomske moći nisu nezavisni, već su sa političkom i medijskom moći i funkcioniraju kao mafija. Na koncu, moramo otvoriti pitanje koliko mediji guše slobodu medija? I pri tome uopće ne mislim na žute novine, danas su najveći gušitelji slobode medija – mediji. Nisu ni države, već cenzura koja je danas strukturalna činjenica jedne medijske kuće. Ali, činjenica da tih cenzura ima u svim medijima iz ovih ili onih razloga, i da nije vrijedna javnog govora, pretvara je u medijsku baštinu koja je puno totalitarnija od političke vlasti koja ih navodno nadgleda.

Predrag Lucić: Mislim da smo takli sada negdje srž problema. Uglavnom se za nevolje medija krivci traže negdje izvan – nije da ih nema, ali prerijetko govorimo o samoj situaciji o medijima. Iz ove strukture prihoda vidi se jasno da se novina više ne radi za čitaoce već za kupce. Znači, za onog ko proizvodi medij, nije više bitno hoće li neko to čitat, već koliko se ekonomski isplati. A o dugotrajnoj šteti o uništavanju novinarstva od strane samih novina da ne govorimo. Ne poštujući ono što radimo, i ljude za koje radimo, i dopuštajući da novine budu ovisne o bilo kojoj strukturi moći mislim da su novine same sebi iskopale grob. One koje još uvek izlaze, a koje stoje finansijski malo bolje nego Feral, možemo i za njih organizovati komemorativne skupove, ako je ovo komemorativni skup. Ali, raduje me da vidim ovdje i generacijski raznoliku publiku – među tim mladim ljudima vjerovatno postoje talentirani novinari, urednici. Nadam se da se priča sa Feralom neće pretvoriti u ono kao sa Azrom – Džoni vrati se, pa ćemo imati muzike! Ma nećemo! Neki novi ljudi, neke nove generacije moraju nove medije otvrati, a ako se dogodi da Feral oživi- niko sretniji od nas. A što se tiče Boro tvog pitanja, kako smo proveli tu godinu dana, razgovarali smo sa ljudima, trudili se dosta da pronađemo neki novi štos da feral proradi. Ali takvo jedno tupilo nekuženja vlada oko toga zbog čega bi to bilo bitno, da se to ne može prepričat.

Pitanje iz publike: Da li je politički pritisak na Feral u Hrvatskoj bio presudan da se novina ugasi?

Viktor Ivančić: Ma, pritiskali su nas 15 godina. Ne mogu kazati da je neki politički moćnik došao i stavio nam pištolje na glavu. Bili smo tržišno neuspješni. Hrvatsko medijsko tržište je diktatura kao i politička vlast. Ima i drugih nezavisnih medija u ovoj regiji... kao sto nema u Bosni Ferala, tako ni u Hrvatskoj nema Dana ni Monitora. Mediji imaju različite karaktere, ali ne treba ih usporedjivat na osnovu forme, već na osnovu nezavisnog duha i kritičke funkcije koju imaju u društvu. Što se mene tiče, trenutno u Hrvatskoj je situacija najgora u regiji. Svugdje ima nekih ekstremnijih primjera medijskog divljaštva, ali vidim i neke ozbiljnije džepove otpora i kritičkog duha. Ne kažem da je to zbog toga što nema Ferala, već u Hrvatskoj je ono o čemu sam ranije govorio, do sada temeljitije provedeno. Imamo jednu domoljubnu Hrvatsku, mirnu vodu, u kojoj sve teče lijepo, nedjeljom svi idu na misu i ne govore ružne stvari, i ta je medijska scena u nekakvom svom beznadnom toku.

Željko Ivanović: Ako mogu samo nešto da kažem. Prvo, drago mi je da je Viktor na pravi način shvatio moju opasku, ne može se sve stavljati u isti koš. U Srbiji postoji B92 koji je bio nezavisni medij, i jeste i dalje i veliki medij, koji je imao finansijske probleme. Nije bilo gledaoca koji bi im doneli oglašivače, i pitanje je bilo da li da naprave kompromise, da li da krenu sa 'Velikim bratom' koji jeste dno, ali im je, kada su ga uveli, gledanost skočila na 12%. Odmah su imali i veće prihode, mogli da naprave bolji program, a ljudi su nakon 'Velikog brata' gledali i njihov dnevnik. Naravno, ne postoje situacije ili-ili. Mislim da je pitanje koje se vrste kompromisa mogu praviti, i sa kime se mogu praviti. Mi izgledamo kao tabloid, prema prvoj stranici, ali smo u suštini ozbiljna novina, da je drugačije niko nas ne bi čitao. Pa je to neka vrsta kompromisa. Moramo da pravimo nešto atraktivnije da bi privukli čitaoce na ozbiljnije teme. Ja sam pratio Feral od prvog broja, ali da se sutra nama desi ono što se desilo Feralu, ja bih smatrao da smo mi iz osnivačkog kolegijuma najodgovorniji, pa onda vlast, tržište i sve ostalo.

Vildana Selimbegović: Ja zapravo najmanje poznajem medijsku situaciju u Crnoj Gori, ali je suština naše priče uvijek ista. Dala bih jedan primjer, problem sa kojim smo se suočili dok sam bila u DANI-ma. Reis Cerić je, nezadovoljan jednom od naših naslovnica, angažovao tim ljudi da popišu sve oglašivače u DANI-ma, koji imaju bošnjački predznak. Zatim im je uputio pismo u kome ih je upozorio da ih oglašavanje u DANI-ma čini izdajnicima, lošim muslimanima, itd. Znači, ne govorimo samo o diktatu tržišta. Vremenom su ti oglašivači počeli polako da se izvlače iz priče, a DANI preživljavaju onaj tretman tržišta o kojima je Viktor govorio. Problemi dolaze i iz samih medija – ja imam 47 tužbi u zadnjih pet godina, koje je potpisao izdavač Avaza.

Pitanje iz publike: Da li je mogao da se napravi neki kompromis?

Viktor Ivančić: Novine su uvijek neki odraz karaktera ljudi koji ih rade i pretpostavljam da ni ja ni Predrag nismo najbolji ljudi za to. Mislim da nije važan dizajn već sadržaj. 'Big Brother' je politička odluka u sadržajnom smislu, i to je zaglupljivanje vlastitih gledalaca, koje će se sutra manifestirat i na tzv. društvenom planu. Sadržaj je sadržaj, i Feral je bio tabloid po formi, ali je mali broj kompromisa koji se mogu napraviti u sadržajnom smislu, koji neće imati reprekusije u tržišnom smislu. Meni je drago da je ugašen, bolje da je odradio svoju dionicu bez kompromisa. Time ne želim da kažem da se ne treba izborit za svoj opstanak, ali mislim da treba prestat govorit o hrabrom novinarstvu, istraživačkom novinarstvu kao žanrovima, nego hajde da govorimo o tome što imamo. A imamo tržište, medije koje zanima da li opstaju ili padaju. Zašto opstaju zašto padaju, zašto se desilo da nijedna novina ne može živjet od svojih čitalaca. Šta novina proizvodi? Korporacijski mediji ne proizvode novine, već čitalace, publiku koju prodaju oglašivačima, jer je to njihova ciljna tržišna grupa. Niko od oglašivača neće da pišete o konc-logoru koji se nalazi u komšiluku. Feral je o tome pisao, i zato nije imao oglašivače. To je nelagodna situacija, i prije će se okrenuti onima koji puštaju 'Big Brother'.

Željko Ivanović: Da, ali na malim tržištima je presudno da praviš poštenu novinu, koja će da privuče i publiku i oglašivače...

Viktor Ivančić: Ali ja ne mislim da čitaoci donose oglašivače!

Željko Ivanović: Mi ove godine imamo nikad bolju novinu, veliki tiraž, i najveći do sada prihod od marketinga. (...) Naravno, to nije isto, jer se dnevne novine i televizija mnogo bolje kotiraju kod oglašivača nego nedeljnici.

Pitanje iz publike: Da li to znači da smo pri kraju novinarstva kakvog poznajemo, da ono postaje roba za prodaju, kao krompir?

Senad Pećanin: Na žalost, jeste. Oni mediji koji sebi daju bilo kakvu ulogu koja se ne da izraziti u excel tabelama i budžetima biće neminovno osuđeni na gašenje. Samo zavisi od kondicije vlasnika, motivacije ljudi koji su zaposleni da stežu kaiš u sve lošijim uslovima, da posao koji je nekada radilo više ljudi rade za manje novca. I to tako može funkcionisati, kao Nasrudin Hodža, koji je taman naučio magarca da ne jede, a ovaj crk'o. Mislim da je to neizostavna sudbina medija kojima je primarna bila ta neka misija i potpuno bezrazložno utuvili sebi u glavu da imaju neki zadatak, misiju koja nije direktno skopčana sa income varijantom. Naš problem je što imamo jako mala tržišta. Prije par mjeseci sam bio u Poljskoj, gdje smo posjetili redakciju jedne od vodećih dnevnih novina, Gazeta Wyborcza. Bio sam fasciniran da jedan dnevni list ima tiraž od 400.000 primjeraka dnevno, a da pri tome nema crnu hroniku u svom sadržaju. Sve ono što u našim zemljama čini gro tema koje prodaju novinu. Ovo je konzervtivna novina, ozbiljna, i kao takva opstaje. Imaju web sajtova, neki donose prihod, neki ne, imaju čitavu paletu medijskih proizvoda, ali onaj ključni ostaje neokrnjen. Zaštita društvenog javnog interesa prelomljena kroz prizmu društvenog i angažovang novinarstva. U tom slučaju, čitaoci su dovoljni da novina opstane. Mi smo sada u DANI-ma u situaciji da su nam bitnije tri stranice prodatih oglasa, nego 5.000 novih čitalaca po broju. Možete li zamisliti taj apsurd? Kada se radi prelom novine, surovo je gledati šta imamo od oglasa u tom broju. Neke nemamo jer nisam spreman da pravim kompromise. Zna se koji su oglašivači ovdje najveći. Dva, tri naša teksta o FDS-u, BH Telekomu, Bosnalijeku, da se nisu objavila, čitaoci možda to i ne bi primjetili, a mi bi mogli da namirimo budžet za godinu dana. Sve ima svoju cijenu, i ne bih voleo da ovo shvatite kao žalopojku ali to je naš izbor. I sad taj potpuno besmisleni koncept razgovora o medijima, eksperata, analiza, u šta ide puno para, a nije bilo dovoljno novaca da se spasi Feral. Tako da mislim da, pored kriminalaca, političko-crkvene oligarhije, i strancima su novine poput Ferala remetilački faktor.

(...)

Brankica Petković: Mi smo upravo u vrijeme Janšine vlade radili istraživanje o medijskom tržištu u Sloveniji i kroz mnogo pokazatelja ustanovili da ono ne postoji. Oglasi ne idu sa tiražom, i ja čestitam Crnoj Gori na tom stupnju razvoja, već dogovorno izmedju oglašivača i medija. Postoje dogovori koje obično vode ljudi koji su politički vrlo umreženi i usmjeravaju oglase ka 'podobnima'. Pored toga su oglašivači u Sloveniji dobrim dijelom u državnom vlasništvu (...) i u Sloveniji smo suočeni sa velikim problemima oko svega toga, a to je pri tome 'napredna' država. Ovo gašenje Ferala nije izolirana pojava. Čini mi se da bi u medijskim sistemima trebali naći mjesta za javne štampane medije koji neće imati oglase, a koji će naći formulu da prežive, da ne čitamo oglase, već novine. Imamo još jedan problem. Trenutno pravimo novi zakon o medijima, i veliku prepreku nam predstavljaju direktive Evropske Unije, koje mi moramo slijediti, a koje govore o 'medijskim uslugama'. Dakle, prema njima mediji postaju samo industrija i uslužna djelatnost. Stoga je moje pitanje da li krivca za gašenje Ferala možemo tražiti i u političkom sistemu, civilnom društvu? Da li ima nekih džepova u tom sektoru gdje vidite potencijalne partnere?

Predrag Lucić: Mislim, naravno da ima onih koji su došli poslije nas, na primjer ovi mladi ljudi koji su vodili studentske proteste u Hrvatskoj... Imaju blog, sjajno ga vode, samo je pitanje da li će svoje priče medijski artikulirati, napraviti svoje novine na primjer.

Ivan Lovrenović: Samo sam htio poslije Viktora reći da, kada sam čitao svoj mali sastav, insistirao sam na subverzivnosti i određenoj vrsti nihilizma kao na uvjetu da Feral bude ono što je bio. A bio je ekskluzivan proizvod, radikalan i bez kompromisa sa tzv. svetinjama koje sam nabrojao. Sjetio sam se da sam propustio jednu svetinju najveću od svih naborjanih, to je ova svetinja tržišta. Ne znam da li smo shvatili Viktora, ali čini mi se da je u tom aspektu Viktor izgovorio najveću Feralovu radikalnost i subverzivnost, a to je pokušaj da raskrinka tržište kao mehanizam novog totalitarizma i ako je to kvaka, onda su svi naši pokušaji i priča da se nađu novi Ferali besmislena.

Viktor Ivančić: Ali, zašto govorimo stalno o medijima koji moraju postojat, i zašto bi to morali biti nekakvi društveno vrjedni, korisni. Treba da bude i nekakvih divljačkih, nekorektnih medija odnosno mišljenja koja bi se kroz takve medije provukla, koja imaju pravo glasa u društvu. Pa ako ne mogu, mislim da smo dužni ne da ih mijenjamo, već da promislimo zašto ne mogu. Koja je to sila koja uniformira cijelu scenu, to je sila kapitala. Ja ne mogu čut' riječ 'čitaoc'. U Hrvatskoj su danas u krizi upravo one novine sa najvećim brojem čitalaca. Ako zaključimo da je tržište nekakva nova totalitarna sila, a mediji se prilagođavaju njoj, onda mediji prave štetu, pa hajde da pravimo tribine protiv medija. Kako da ih sklonimo sa javne scene. Možda bi ih bilo bolje ne imati.

Enver Kazaz: Ako se sjetimo Fukoa, on je vrlo jasan - kapital preko medija želi da ostvari nadzor nad kompletnim društvom. Mediji proizvode identitet koji im najviše odgovara, a to je identitet (...) potrošača, šrafa u svijetu robe i usluga. Oni su ti koji čine zlo i na koncu ćemo živjet u katakombama jer želimo da čitamo novine bez reklame, jer želimo da čitamo uopšte. Mediji nisu ništa drugo nego mentalna dresura stanovništva. A to je ideološko novinarstvo, živimo od ideoloske priče...

Boro Kontić: Razgovaramo već dva sata, pa predlažem da polako završavamo. Zamolio bih Predraga da nam da završnu riječ.

Predrag Lucić: Nakon što smo zaključili da su mediji formirali ligu za borbu protiv čitanja, samo bih htio odgovoriti kolegi na pitanje da li se mogao napraviti neki kompromis. Da li biste Vi čitali Feral koji bi pravio kompromise, pa makar i lukave? Šta će Vam takva novina?